Svi BWR-i imaju sisteme za ubacivanje kontrolnih štapova u jezgru zbog obustave rada reaktora. U normalnom pogonu kontrolni štapovi su djelomično uronjeni u jezgru BWR-a. Uz to, moguće je korištenje i borirane vode iz sistema za kontrolu tekućina. Nakon obustave reaktor proizvodi ostatnu toplinu zbog raspada fisijskih produkata. Nakon jednog dana od obustave ona pada na približno 1% vrijednosti prije obustave. Zbog sprečavanja pregrijavanja goriva ostatna toplina mora se odvoditi iz jezgre. U slučaju da nije moguće odvođenje ostatne topline pomoću glavne turbine/kondenzora BWR-i imaju mogućnost sigurnosnog hlađenja jezgre ili dodavanjem vode u reaktorsku posudu i/ili alternativan način odvođenja ostatne topline. BWR-3 ima sistem izolacijskog kondenzatora (IC sustav) koji uklanja ostatnu toplinu kondenzirajući vodenu paru proizvedenu unutar reaktorske posude pomoću izmjenjivača topline s vodenim komorama smještenim izvan tzv. suhog kontejnmenta. Kondenzirana para vraća se nazad u reaktor i na taj način nema injektiranja dodatne vode. Međutim, u slučaju gubitka vode iz primarnog kruga dodatna voda mora se osigurati iz drugih izvora. BWR-4, BWR-5, BWR-6 i ABWR (Advanced Boiling Water Reactor) koriste sistem izolacijskog hlađenja reaktorske jezgre (RCIC sistem) koji parnom turbinom pokretanim pumpama dodaje vodu u reaktorsku posudu pri različitim iznosima tlaka. Sistem izolacijskog hlađenja reaktorske jezgre crpi vodu iz velikog bazena unutar kontejnmenta (bazeni za sprečavanje porasta tlaka – suppression pool), ili iz spremnika izvan kontejnmenta (condensate storage tank – CST). Prednost sistema izolacijskog hlađenja reaktorske jezgre je što omogućava dovod značajno više vode nego što je potrebno za kompenzaciju pare nastale zbog ostatne topline. U slučajevima kada je reaktor izoliran od glavne turbine/kondenzatora ostatna toplina se odvodi u bazene za sprečavanje porasta tlaka kroz sigurnosne i rasteretne ventile (safety and relief valves – SRV). Ti bazeni imaju dovoljan toplinski kapacitet za spremanje ostatne topline nekoliko sati prije nego se toplina mora odvoditi iz kontejnmenta upotrebom pumpi i izmjenjivača topline koji zahtijevaju napajanje električnom energijom. Ako je napajanje el. energijom prekinuto, tlak i temperatura rastu s vremenom. Ako prvi sustav nije dovoljan tada sistem za hlađenje jezgre u nuždi (Emergency Core Cooling System – ECCS) omogućavaju i injektiranje vode u reaktorsku posudu i uklanjanje ostatne topline bilo iz reaktorske posude ili iz kontejnmenta. Svi ti sistemi, osim jednog, zahtijevaju izmjenične naponske izvore. Ti izvori mogu biti normalna izmjenična mreža nuklearne elektrane ili sigurnosni dizel generatori u slučaju gubitka normalne (vanjske) izmjenične mreže. Dio sistema za hlađenje jezgre u nuždi koji ne zahtijeva izmjenično napajanje je visokotlačni sistem za injektiranje hladioca (High-pressure coolant injection – HPCI system). Sistem koristi parnom turbinom pokretane pumpe (para je iz reaktora), a kapacitet mu je sedam puta veći od sistema izolacijskog hlađenja reaktorske jezgre.

Nakon gubitka vanjske i unutarnje izmjenične naponske mreže nuklearnim elektranama s BWR na raspolaganju su sljedeći sistemi za dovod vode u reaktorsku posudu:

• sistemi izolacijskog kondenzatora (IC sistemi) u slučaju BWR-2 i BWR-3
• sistemi izolacijskog hlađenja reaktorske jezgre (RCIC sistemi) u BWR-4, BWR-5, BWR-6, ABWR
• visokotlačni sistemi za injektiranje hladioca (HPCI sistemi) u BWR-3 i BWR-4
• visokotlačni sistemi za tuširanje jezgre (HPCS sistemi) u BWR-5 i BWR-6

Dodatak naprijed navedenim sistemima su istosmjeno napajanje te komprimirani dušik (ili zrak) potrebni za otvaranje ili zatvaranje ventila i stavljanje u pogon kontrolnih sistema te opskrba energijom instrumentacije potrebne operaterima za uvid u situaciju unutar postrojenja i mogućnost pravodobnog i ispravnog djelovanja.
Sistem izolacijskog kondenzatora sposoban je održavati hlađenje jezgre i odvođenje ostatne topline no u slučaju gubitka hladioca nužno je osigurati dovod dodatne vode u sistem. Sistemi izolacijskog hlađenja reaktorske jezgre i visokotlačni sistemi za injektiranje hladioca mogu nadoknaditi gubitak vode nastao proizvodnjom pare zbog djelovanja ostatne topline. Tokom rada tih sistema tlak unutar reaktorske posude održava se djelovanjem sigurnosnih i rasteretnih ventila, a para se odvodi u komore za snižavanje tlaka koje se nalaze unutar kontejnmenta. To dovodi do porasta tlaka i temperature u komorama te se kontejnment mora odzračiti.
Osim gore navedenih sistema nuklearna elektrana za dodatnu vodu ima dizel pumpe unutar protupožarnog sistema ili se mogu koristiti protupožarna vozila koja se pomoću cjevovoda spajaju na reaktorsku posudu. S obzirom da se radi o niskotlačnim pumpama tlak u reaktoru mora se smanjiti na adekvatnu vrijednost. U slučaju potrebe za smanjenjem tlaka omogućeno je i ručno otvaranje sigurnosnih i oteretnih ventila. Doduše, ručno otvaranje sigurnosnih ventila još zahtijeva istosmjerno napajanje i komprimirani dušik.
Bez dodatne vode za hlađenje jezgre u periodu 1 do 2 sata, ovisno o duljini obustave rada reaktora prije nestanka dodatnog (zaštitnog) napajanja vodom, gorivo postaje nepokriveno vodom, a nakon 30 minuta počinje proizvodnja vodika iz reakcije cirkonija s pregrijanom parom i nakon toga taljenje goriva. Zbog velikih spremnika vode komora za snižavanje tlaka kontejnment neće postići dizajnom dozvoljeni tlak za otprilike 15 sati. Zbog toga osiguranje dodatne vode za injektiranje u reaktorsku posudu i sposobnost snižavanja tlaka zbog korištenja niskotlačnih pumpi ima visok prioritet.

11/03/2011
Nakon signala za brzu obustavu reaktora (14:46) i gubitka vanjskog izmjeničnog napajanja oba IC sustava izolacijskog kondenzatora (isolation condenser) automatski su ušla u pogon zbog zatvaranja glavnih izolacijskih ventila (MSIV – main steam isolation valves) i povećanja tlaka unutar reaktorske posude (RPV - reactor pressure vessel). Tlak unutar posude počeo se smanjivati zbog recirkulacije hladnije vode iz izolacijskog kondenzatora. Zbog normalnog nivoa vode unutar reaktorske posude nije bilo potrebe za puštanje u pogon visokotlačnog sustava za injektiranje hladioca (HPCI – high pressure coolant injection). Sedamnaest minuta nakon obustave rada reaktora (15:03) operatori ručno isključuju sustave izolacijskog kondenzatora zbog prekoračenja brzine hlađenja rashladnog sredstva određene tehničkim specifikacijama (55 °C/h). Sedam minuta kasnije operateri zaključuju da je jedan IC dovoljan za održavanje tlaka između 6 i 7 MPa.

Prvi tsunami (visina valova do 4 m) stigao je do elektrane Fukushima Daiichi u 15:27. Drugi od ukupno sedam tsunamija stigao je elektrane osam minuta kasnije – u 15:35. Visina valova procijenjena je na 14-15 metara na osnovi traga vode na zgradama. Voda ulazi u turbinsku zgradu i preplavljuje dizel generatore i prekidače smještene u podrumu. Dvije minute kasnije (15:37) dolazi do potpunog prekida izmjeničnog napajanja. Instrumentacija i sigurnosni sustavi postupno ispadaju iz pogona između 15:37 i 15:50. Gubitak istosmjerne distribucijske mreže imao je za posljedicu gubitak funkcionalnosti kontrolne sobe (kontrolna ploča, indikatori, uključujući i indikatore nivoa vode u reaktoru, i alarmi su van funkcije). To ima za posljedicu nemogućnost stavljanja u pogon visokotlačnog sistema za injektiranje hladioca i gubitak određivanja statusa ventila sistema izolacijskog kondenzatora. Također u kontrolnoj sobi nestalo je normalne rasvjete. Sistem izolacijskog kondenzatora je bio jedini sistem na raspolaganju za hlađenje reaktora. Taj sistem zahtijeva izvor dodatne vode za kondenzator kako bi mogao biti u funkciji više od 8 sati. Bez električne mreže dodatna voda treba biti osigurana upotrebom protupožarnih pumpi s dizel motorima. Međutim, operateri nisu odmah stavili u pogon sustav izolacijskog kondenzatora što je rezultiralo prestankom injektiranja vode u reaktor, odnosno prestankom odvođenja ostatne topline. U 16:45 operaterima je uspjelo odrediti nivo vode u reaktoru, a 22 minute kasnije to više nije bilo moguće. U 17:12 stigla je naredba o injektiranju vode u reaktor pomoću protupožarnog sustava ili pomoću protupožarnih kamiona. Operateri razmatraju metode za alternativno injektiranje vode u reaktorsku posudu i odlučuju se za injektitanje vode upotrebom instaliranih pumpi protupožarnog sustava preko sustava za prskanje jezgre. U 17:30 uključene su dizel protupožarne pumpe i stavljene u stanje pripravnosti. Ručnim otvaranjem ventila sistema za prskanje jezgre smještenih unutar reaktorske zgrade operateri su napravili preduvjet za injektiranje vode pomoću protupožarnih pumpi u reaktorsku posudu. Postupak otvaranja ventila napravljen je u potpunom mraku. Međutim, injektiranje se nije moglo obaviti dok tlak unutar reaktorske posude ne padne ispod 0,69 MPa. U 18:18 sati djelomično je uspostavljeno istosmjerno napajanje koje je omogućilo otvaranje ventila izolacijskog kondenzatora, odnosno njegovo puštanje u pogon. Sustav izolacijskog kondenzatora bio je u pogonu sedam minuta nakon čega je isključen. Razlog za taj postupak nije utvrđen. Tlak unutar reaktorske posude, određen lokalno unutar reaktorske zgrade, iznosio je u 20:07 sati 6,9 MPa. Privremena rasvjeta pomoću prenosivog generatora uspostavljena je u kontrolnoj sobi. Vlasti prefekture Fukushima naredile su u 20:50 sati evakuaciju stanovništva u radiusu 2 km od elektrane, a za nešto više od pola sata radius je povećan na 3 km, a ljudima koji žive na udaljenosti do 10 km preporučeno je da odu u skloništa. Nivo vode u reaktoru, procijenjen u 21:19 sati, iznosio je 20 cm iznad aktivnog dijela goriva. U 21:30 ponovo je u pogon uključen sistem izolacijskog kondenzatora što se vidjelo po pojavi pare iz odušne cijevi kondenzora. Do tada reaktor je bio bez hlađenja gotovo 6 sati. Inspekcija iz rujna 2011. godine utvrdila je da su ventili prvog sustava izolacijskog kondenzatora bili otvoreni, ali je nivo vode na sekundarnoj strani ostao na 65% što znači da sistem nije radio kako je projektom predviđeno. Pristup reaktorskoj zgradi ograničen je u 21:51 zbog visokog iznosa brzine doze. Nivo vode u reaktoru u 22:00 sata iznosio je 55 cm iznad vrha aktivnog dijela goriva. Brzina doze izmjerena u 23:00 sata na prvom katu turbinske zgrade nasuprot reaktorske zgrade na području sjevernih vrata iznosila je 1,2 mSv/h, a na području južnih vrata 0,5 mSv/h. Također raste brzina doze i u kontrolnoj sobi. Tlak u kontejnmentu u 23:50 iznosio je 0,6 MPa te su 12.03. u 00:06 sati počele pripreme za odzračivanje kontejnmenta jer je tlak unutar njega vjerojatno viši od 0,6 MPa.

12/03/2011
U 01:48 instalirane dizel protupožarne pumpe predviđene za pumpanje vode u reaktor prestale su s radom. Pokušaji stavljanja pumpi u pogon nisu uspjeli te radnici razmatraju mogućnost upotrebe protupožarnih kamiona za opskrbu protupožarnog sistema elektrane vodom. Oštećenja na protupožarnim hidrantima i curenja iz sistema uzrokovani potresom i tsunamijem onemogućili su upotrebu filtrirane vode kao izvora vode za upumpavanje unutar reaktorske posude. Zatvaranje ventila spriječilo je curenje i osiguralo je stabilan nivo filtrirane vode unutar tankova te je tako omogućilo njihovu raspoloživost kao izvora vode. Iako je elektrana imala tri protupožarna vozila samo jedno je bio raspoloživo i ono je uz dosta muke dovezeno do reaktora broj 1. Drugo vozilo uništio je tsunami, a treće, smješteno u blizini reaktora 5 i 6, zbog oštećenih puteva nije moglo doći do prvog reaktora.

Radiološki uvjeti (brzina doze 3 mSv/h) ograničili su boravak radnika koji su trebali napraviti ručno odzračivanje kontejnmenta na 17 minuta. Radnici su dobili tablete kalij-joda i bocu sa zrakom dovoljnu za 20 minuta boravka.
U 02:30 tlak unutar kontejnmenta iznosio je 0,84 MPa, što je približno dvostruko više od dizajnom predviđene vrijednosti. Tlak unutar reaktora (02:45) spustio se na 0,8 MPa, a nivo vode iznosio je oko 0,5 m iznad aktivne visine goriva. Tlak u kontejnemntu i reaktoru se praktički izjednačio, ali je unutar reaktora i dalje bio viši od tlaka pri kojem je moguće upumpavanje vode protupožarnim dizel pumpama. Izjednačavanje tlaka spriječilo je tok pare kroz reaktor i na taj način hlađenje goriva, a nije bilo ni injektiranja vode u reaktor što je dodatno sprečavalo hlađenje.

Način na koji je došlo do smanjenja tlaka nije pouzdano utvrđen. Razlozi mogu biti ili zaglavljen otvoreni sigurnosni ventil ili pukotina u rashladnom sistemu reaktora ili reaktorske posude. Sistem izolacijskog kondenzatora također može smanjivati tlak unutar reaktora, ali ne dovesti do izjednačavanja tlaka unutar reaktora i kontejnmenta. Smanjenjem tlaka unutar reaktora voda počinje ključati i tada bi došlo do porasta tlaka zbog stvaranja pare.

Oko 03:45 radnici su krenuli u akciju odzračivanja kontejnmenta. Nakon otvaranja vrata reaktorske zgrade ugledali su paru te zatvorili vrata bez ikakve daljnje akcije. Iznenada, u 04:19 sati, bez odzračivanja kontejnmenta dolazi do pada tlaka i stabilizacije na 0,78 MPa. Također, zabilježeno je povećanje brzine doze na glavnom ulazu u elektranu sa 69 nSv/h u 04:00 na 590 nSv/h u 04:23. U 04:50 brzina doze na rubu elektrane iznosila je 1 µSv/h što su bili nagovještaji ispuštanja radioaktivnih izotopa. Izvori nisu bili poznati, ali vremenski se podudara s uočenim manjim padom tlaka unutar kontejnementa. Oko 05:00 sati radnicima u kontrolnoj sobi i na terenu naređeno je da na lica stave maske s filterima s drvenim ugljenom i obuku zaštitna odijela. Brzina doze porasla je i u kontrolnoj sobi prvog reaktora što je uzrokovalo premještaj osoblja u dio sobe predviđen za reaktor broj 2. U 05:14 zabilježen je porast radijacije što se opet vremenski podudara s padom tlaka u kontejnmentu i dovodi do zaključka da postoji curenje iz suhog kontejnmenta. Pola sata nakon toga evakuacijska zona proširena je na krug radiusa 10 km. U 05:46 vatrogasna vozila počinju injektiranje svježe vode u reaktor koristeći sistem za prskanje jezgre. Do 05:52 ukupno 1000 litara vode je upumpano u reaktor preko protupožarnog zaštitnog sistema. Volumen injektirane vode udvostručen je do 06:30, a daljnjih 1000 litara ubačeno je do 07:55. TEPCO je u 06:33 potvrdio da dio stanovnika mjesta Ookuma-machi nije evakuiran jer nisu bili sigurni kojim smjerom trebaj ići evakuacija. Nešto kasnije, u 06:50, Ministar ekonomije trgovine i industrije naredio je odzračivanje kontejnmenta jedinice 1 i 2, a nedugo zatim je i došao u elektranu. Odzračivanje je zakazano u 09:00 sati i moralo je biti koordinirano s evakuacijom stanovništa iz Ookuma-machi koje je završilo u 09:03. U kontrolnoj sobi formirana su tri tima - svaki sa dva operatera za akciju odzračivanja kontejnmenta. Jedan član je neposredni izvršitelj, a drugi je pomoćni član. Zbog nemogućnosti komunikacije na terenu između timova odlučeno je da sljedeći tim ide u akciju nakon što se prethodni vrati. Odmah nakon potvrde o završenoj evakuaciji prvi je tim krenuo otvoriti motorom pogonjen rasteretni (odušni) ventil kontejnmenta i u skladu s procedurom uspio otvoriti oteretni vendil približno 25%. Svaki od operatera iz prve grupe apsorbirao je dozu od 25 mSv. Devet minuta kasnije (09:24) drugi tim je krenuo otvoriti rasteretni ventil na komori za sprečavanje porasta tlaka smještene unutar torusne prostorije. Misija je završila bez uspjeha zbog toga što je apsorbirana doza vrlo brzo prešla dozvoljeni limit i operateri su se vratili nazad. Jedan od operatera apsorbirao je dozu od 106 mSv, što je više od dopuštenih 100 mSv u kriznim situacijama. Zbog velike brzine doze unutar torusne prostorije, treći tim nije niti krenuo već se pokušavaju pronaći načini za otvaranje zrakom pokretanog rasteretnog ventila. To je pokušano u tri navrata iz kontrolne sobe: 10:17, 10:23 i 10:24 sati. Porast radijacije na glavnom ulazu u elektranu zabilježen je u 10:40 što je protumačeno kao posljedica odzračivanja primarnog kontejnmenta. U 11:15 nivo radijacije se smanjio što znači da odzračivanje nije u potpunosti uspjelo. Tlak unutar kontejnmenta se stabilizirao na približno 0,75 MPa. Unatoč injektiranoj vodi (do 09:40 injektirano je 21000 litara) nivo vode u reaktoru pao je na 1,5 m ispod gornjeg nivoa aktivne dužine goriva (12:05 sati).

U 14:30 operaterima iz kontrolne sobe uspjelo je otvoriti veliki odušni ventil na komori za sprečavanje porasta tlaka te tako omogućiti odzračivanje kontejnmenta, odnosno pad tlaka unutar njega. Odzračivanje je uzrokovalo pad tlaka na 0,58 MPa nakon dvadeset minuta. Istovremeno traje upumpavanje vode u reaktor (80 tona do 14:53 sati). Također, naređeno je upumpavanje morske vode u reaktor jer je spremnik protupožarne zaštite ostao bez vode. Prijenos vode iz ostalih izvora se nastavio dok su radnici postavljali vatrogasna crijeva i pripremali se za injektiranje morske vode u reaktor. U isto vrijeme vodik koji je nastao reakcijom pregrijanog cirkonija s vodenom parom izlazi iz reaktora u kontejnment. Dio oslobođenog vodika, najvjerojatnije zbog propuštanja kontejnmenta, uzrokovanog tlakom višim od projektnog, dolazi u reaktorsku zgradu. Akumulacijom vodika nastaje eksplozivna koncentracija što u 15:36 rezultira eksplozijom koja je znatno oštetila reaktorsku zgradu i ozlijedila pet radnika. Radioaktivne krhotine nastale eksplozijom oštećuju privremene naponske kablove, vatrogasna crijeva pripremljena za injektiranje morske vode, generatore i protupožarna vozila dodatno komplicirajući ionako tešku situaciju. Eksplozija je oštetila vrata kontrolne sobe omogućujući nesmetan ulazak radioaktivnog materijala u kontrolnu sobu. Vrata kontrolne sobe bila su otvorena u trenutku eksplozije zbog postavljanja privremenih naponskih kablova. Uz sve to prestalo je kompletno upumpavanje vode u reaktor. Brzina doze na kontrolnoj točki na rubu elektrane u 16:27 iznosila je 1,015 mSv/h. Predsjednik japanske vlade naredio je evekuaciju stanovništva (18:25) u radiusu od 20 km oko elektrane. Upumpavanje morske vode pomoću protupožarnih vozila počelo je u 19:04, a u 20:45 pomoću sustava za prskanje jezgre započelo je injektiranje borirane morske vode.

Devet dana nakon potresa, 20. 03, uspostavljeno je vanjsko napajanje elektrane. 24.03. u 11:30 uspostavljena je rasvjeta kontrolne sobe, a od 25. 03. injektiranje morske vode zamijenjeno je s običnom vodom.

Nakon nesreće u Fukushimi u EU je donesena odluka o provjeri sigurnosti u sve 143 nuklearne elektrana u EU. Europska komisija u zajedništvu s Europskom grupom regulatora nuklearne sigurnosti (ENSREG) su dogovorili kriterije i način provjere. Razmatran je spektar inicijalnih događaja uzrokovanih ljudskim aktivnostima i ekstremnim prirodnim događajima. Provedeni su stres testovi kojima je ponovno ocijenjena sigurnosna margina pojedine nuklearne elektrane u svijetlu događaja koji su se desili u Fukushimi. Analiza je provedena uz pretpostavke ekstremnih događaja koji ugrožavaju nuklearnu sigurnost. Posebna pažnja u analizi posvećena je vanjskim faktorima (potresi, poplave), napajanju elektrane u nuždi, hlađenju jezgre u nuždi, hlađenju bazena za istrošeno gorivo, te na kraju procedurama za pravodobno upozoravanje i postupanje pri nuklearnoj nesreći. Dogovorena je i procedura provjere nacionalnih izvještaja multinacionalnom grupom što bi sve trebalo za nuklearne elektrane u EU osigurati najviši standard sigurnosti u svijetu.

Ovdje uz sigurnosne provjere koje se provode, navodimo i nuklearne programe nekih zemalja nakon nesreće u Fukushimi.

Njemačka je prije Fukushime imala u pogonu 17 nuklearnih reaktora (20 GWe) s udjelom od 23% u ukupnoj proizvodnji električne energije. Njemačka vlada je 15. ožujka 2011. trajno obustavila rad 8 najstarijih reaktora, a parlament je mjesec dana kasnije izglasao zakon o totalnom gašenju svih nuklearnih elektrana do 2022. godine. Nuklearne elektrane su u 2010. godini proizvele 140,5 TWh električne energije i to neće biti lako nadomjestiti. Značajno je porastao uvoz električne energije iz Francuske. Sigurno je da će porasti uvoz plina. Očekuje se višestruko povećanje udjela solarnih elektrana i vjetroelektrana. Naravno da je za očekivati porast cijene električne energije, kao i već zabrinjavajuće velika ovisnost o uvoznom plinu. Siemens, poznati nuklearni isporučitelj i graditelj svih 17 njemačkih nuklearki, je objavio u rujnu 2011. godine kako prestaje sa gradnjom elektrana na svjetskoj razini i odustaje od zajedničkih planova sa Rosatomom.
U Francuskoj nuklearna energija sudjeluje sa više od 70% u zadovoljenju potreba za električnom energijom. Napravljene su post-Fukushima revizije sigurnosti postojećih reaktora, te se predlažu značajne investicije za poboljšanje sigurnosti na postojećim elektranama. Francuska odlučno nastavlja s nuklearnim programom i izdavanjem licenci za produljeni radni vijek elektrana. Nastavlja se izgradnja reaktora EPR u Flamanvillu. Francuska također na nivou EU sudjeluje u stres test analizama postojećih reaktora.

Velika Britanija vodi raspravu oko tehničkih i ekonomskih faktora vezanih uz produljenje života Magnox i AGR plinskih rektora, iako će neki sigurno morati ići u trajnu obustavu (npr. Calder Hall). Izgleda da događaji u Fukushimi nisu imali efekta na te političke odluke vezane uz korištenje nuklearne energije.

Italija je svoje nuklearne reaktore ugasila krajem 1980-ih nakon nesretnih zbivanja u Černobilju. Stavovi javnosti prema nuklearnoj energetici su se mijenjali tokom godina, nakon što je talijanska vlada objavila odluku o pokretanju nuklearnog programa. Nakon Fukushime odmah je donešen jednogodišnji moratorij na gradnju nuklearki, a nuklearna opcija ponovno je zabranjena nakon referenduma održanog u srpnju 2011. Iako su stavovi talijanske javnosti izrazito anti-nuklearni, izgleda da ne postoje moralne dileme oko činjenice da je Italija je najveći svjetski uvoznik električne energije (tzv. crna rupa na energetskoj karti) proizvedene u francuskim nuklearnim elektranama. Talijanski elektroprivredni div Enel također ima udjele u različitim nuklearnim projektima u Europi (npr. VVER reaktori u Slovačkoj i Češkoj).

Belgija sa 7 reaktora za sada nema jasnu energetsku viziju. Njezina vlada je 2003. odlučila da nema gradnje novih nuklearnih elektrana, a da će postojeće prestati s radom između 2015. i 2025. godine. U 2009. godini vlada je odlučila produljiti radni vijek tri najstarije elektrane, ali to nije formalno provedeno. Čekaju se zaključci Europske Unije nakon što se završe svi stres testovi.

Finska nastavlja s izgradnjom novog reaktora (EPR, lokacija Olkiluoto). Preliminarna stres test analiza postojećih reaktora (4 reaktora) pokazala je da nema nedostataka na tim reaktorima ni potrebe za neposrednim modifikacijama.

Švicarska posjeduje pet nuklearnih reaktora s udjelom oko 40% u ukupno proizvedenoj električnoj energiji. Ostatak energije proizvodi se u hidroelektranama, a manji dio se uvozi. Prije Fukushime bila je planirana izgradnja još dva reaktora, a nakon Fukushime švicarski je federalni savjet predložio, a parlament kasnije potvrdio, da švicarski postojeći reaktori nastave sa normalnim pogonom do isteka trenutnih licenci, nakon čega se gase bez uvođenja novih jedinica. Time bi se zadnji švicarski reaktor ugasio 2034. godine. Ova odluka je prošla unatoč tome što je švicarska nuklearna regulatorna agencija potvrdila sigurnost švicarskih elektrana u svjetlu novih događanja i što je prijašnji referendum dao zeleno svjetlo za konstrukciju novih jedinica.

Kina je završila reviziju svojih nuklearnih elektrana u pogonu i najavila dodatne sigurnosne mjere i planove za dugoročnu procjenu sigurnosti nuklearnih elektrana. Kineska vlada i dalje podržava nuklearni energetski program. Sigurnosne provjere reaktora u pogonu su provedene i nisu otkriveni nedostaci. Proces provjere sigurnosti 27 reaktora u izgradnji je u tijeku. NR Kina nastavlja dalje s nuklearnim programom.

U Indiji i nakon nesreće u Fukushimi vlada ostaje kod plana da do 2030. godine priključi u električnu mrežu nuklearne elektrane snage 60 GWe. Indijska nuklearna regulatorna komisija formirala je povjerenstvo koje će analizirati sigurnost indijskih nuklearnih elektrana pod utjecajem prirodnih katastrofalnih događaja.

Japan je jedina zemlja na kojoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo testirano nuklearno oružje, ali je unatoč tome prihvatio mirnodopsko korištenje nuklearne energije. Početkom 2011. nuklearna energija je sudjelovala sa 30% u proizvodnji električne energije s instaliranom snagom od 47,5 GWe. Planovi su bili podići taj udio na 41% do 2017. godine i konačno na 50% do 2030. godine. Nuklearna energija je imala značajni udio u nacionalnoj energetskoj strategiji Japana, ali je isto tako bilo opravdane zabrinutosti oko učestalih seizmičkih aktivnosti i izdržljivosti nuklearnih elektrana na takve prirodne fenomene. Nuklearna elektrana Kashiwazaki-Kariwa je bila u obustavi 21 mjesec nakon potresa 2007. godine. Potres i tsunami u Fukushimi su bili daleko razorniji i izazvali su kvar na sistemima za sigurnosno hlađenje reaktora nakon čega je proglašena nuklearna opasnost po prvi puta u Japanu. Problemi koji su pratili stabilizaciju reaktora u elektrani Fukushima Daiichi su doprinijeli negativnom javnom mijenju prema nuklearnoj energiji. Od srpnja 2011. više od 80% Japanaca se izrazilo kao anti-nuklearno i bez povjerenja u vladu koja nije bila u mogćnosti pravovremeno i točno informirati stanovništvo o razinama radijacije. Japan je uspio preživjeti ljeto 2011. godine bez učestalih ispada elektroenergetske mreže, iako su se ispadi intenzivirali krajem 2011. godine. U tom periodu se japanska vlada izjasnila o budućoj energetskoj strategiji u skladu sa javnim mišljenjem, a to je smanjenje nacionalne ovisnosti o nuklearnoj energiji. Veliki broj japanskih nuklearnih elektrana je zatvoreno ili u obustavi zbog sigurnosnih pregleda. Zadnji od japanskih reaktora (ukupno 54) Tomari-3 je isključen s mreže zbog tehničkog pregleda 5.5.2012. čime je Japan po prvi put od 1970. godine ostao kompletno bez snabdjevanja električnom energijom iz nuklearnih elektrana. Unatoč prosvjedima nuklearna elektrana Ohi-3 je ušla ponovo u pogon 1.7.2012. godine, a tokom rujna i Ohi-4, zbog vrućih ljetnih mjeseci, iako Osaka traži njihovo gašenje. Japan trenutno uvozi 84% električne energije kako bi namirio svoje potrebe. Japanski premijer Yoshiko Noda najavio je 14. rujna 2012. godine da će Japan do 2030. godine prestati s nuklearnim programom. Iako na prvi pogled to podsjeća na Njemačku odluku o gašenju nuklearnih elektrana, u djelovanju vlada postoje značajne razlike. Naime, japanska vlada je odlučila dovršiti gradnju nekoliko započetih nuklearnih elektrana, ponovo je pustila u pogon dvije nuklearne elektrane nakon nesreće, te će ih još nekoliko pustiti u pogon u skoroj budućnosti. Motivacija u političkoj odluci Node je očito anti-nuklearno raspoloženje javnosti (glasača) koja je izgubilo povjerenje u vladu i elektroprivredu koja upravlja reaktorima.
Južna Koreja ima u pogonu 21 reaktor, a 5 reaktora je u izgradnji. Nemaju promjena u programu razvoja i izgradnje nuklearnih elektrana. Nakon što su napravljene revizije sigurnosti, nisu konstatirani nedostaci na postojećim reaktorima. Nuklearnoj sigurnosti se posvećuje posebna pažnja. Velika sredstva su izdvojena za daljnje unapređenje sigurnosti nuklearnih elektrana.

Ujedinjeni Arapski Emirati ulaze u nuklearni program. Plan im je izgraditi 4 nuklearna reaktora. Prva nuklearna elektrana trebala bi ući u pogon 2017. godine. Zbog nesreće u Fukushimi nisu odustali od nuklearnog programa.

Sjedinjene Američke Države imaju najveći broj nuklearnih elektrana u pogonu (104), a u izgradnji je jedna nuklearna elektrana. U SAD-u je nesreća u Fukushimi utjecala na nastavljanje pogona postojećih nuklearnih elektrana. Izdavanje licenci za poduljenje životnog vijeka elektrana se nastavlja i niti jedna elektrana nije zatvorena zbog sigurnosnih razloga. Nuklearna regulatorna komisija SAD-a (US- NRC) provela je inspekciju svih 104 postojeće elektrane i zaključila da su one sigurne, uz dodatne preporuke nekim elektranama za poboljšanje sigurnosti. Od 104 jedinice koje su pregledane, 91 radi na najvećem sigurnosnom nivou te one nisu morale poduzimati nikakve sigurnosne mjere, dok je 8 njih moralo poduzeti korake za ublažavanje minornih sigurnosnih problema. Ostale tri elektrane su morale poduzeti ozbiljnije sanacije problema povezanih sa sigurnošću. Također je US-NRC kreirala intenzivni program (90 dana) identifikacije kratkoročnih lekcija naučenih iz nesreće u Fukushimi, a konačni izvještaj je izdan u srpnju 2011. godine. Zaključeno je da je regulatorni okvir US-NRC-a ispravan, da su događaji slični Fukushimi malo vjerojatni i da bi se njihovi hipotetski destruktivni efekti mogli sigurno ublažiti. Također je zaključeno da je sasvim opravdano nastaviti na normalnim radom i licenciranjem nuklearnih elektrana bez da se time nameće rizik na zdravlje ljudi. Izvještaj je identificirao između ostalog i određeni broj sigurnosnih procedura koje treba unaprijediti, racionalizirati i modernizirati kako bi se na međunarodnoj razini harmonizirao veliki broj specifičnih sigurnosnih kriterija. Tu je posebno istaknuta važnost obrane po dubini i ispravno definirane projektom predviđene najveće kvarove sa dodanom razinom sigurnosti. Među specifičnim preporukama US-NRC-a koje se tiču postojećih elektrana posebno se ističu:

• ponovna evaluacija najvećih kvarova predviđenih projektom (engl. DBA accidents) koristeći nove podatke o potresima i poplavama
• ublažavanje posljedica gubitka napajanja elektrane
• pojačavanje strukturne otpornosti ventila u BWR elektranama sa Mark I i Mark II kontejmentima
• poboljšanje kontrole vodika i njegovo smanjivanje unutar kontejmenta i drugih zgrada
• poboljšanje sigurnosti u hlađenju istrošenih gorivnih elemenata
• pojačanje programa za hitne intervencije.

Pitanje budućnosti nuklearne energije postavlja se nakon nesreće na elektrani Daiichi u Fukushimi. Neovisne stručne komisije ne dovode u pitanje osnovne koncepcije tih i današnjih elektrana, iako je sigurno da će određena poboljšanja za specifične uvjete biti preporučena. Sasvim sigurno da će se nesreća na elektranama Fukushima analizirati idućih mjeseci i dulje i da će se određene spoznaje ugraditi u postojeće i buduće nuklearne elektrane, kao što je to bilo nakon nesreće na elektrani TMI. Koje će to nove mjere biti prerano je sada nagađati. Možda će postati jasno i prihvatljivo da je nužna obvezna međunarodna regulativa popraćena inspekcijama koju bi morao zadovoljiti svaki nuklearni objekt iz kojeg mogu proizaći prekogranični učinci u slučaju teške nesreće. Nacionalne ili internacionalne interventne jedinice za stručnu pomoć mogle bi biti korisne pri ozbiljnim kvarovima.

Danas je energetska situacija drugačija no što je bila prije 20-30 godina. Suočeni smo s klimatskim promjenama koje traže hitno prestrukuriranje energetske proizvodnje i potrošnje radi smanjenja emisija stakleničkih plinova, te se nuklearna energija nameće kao neizbježno rješenje. Sami obnovljivi izvori ne mogu na vrijeme zamijeniti fosilna goriva. Ni nuklearna fuzija ni izdvajanje ugljičnog dioksida (CCS) u fosilnim elektranama nisu na vidiku. Doprinos nuklearne energije fisije u zamjeni fosilnih goriva značajan je već sada s doprinosom od oko 14% u svjetskoj proizvodnji električne energije. Nuklearna fisijska energija je nesumnjivo jedini razvijeni izvor energije koji može u sljedećim decenijima proizvoditi velike količine energije bez emisije ugljičnog dioksida. Konsekventno, nuklearna energija, zajedno s obnovljivim izvorima čini bitnu komponentu energetskih strategija razvijenih zemalja na Zapadu i na Istoku.

Energetske nuklearne elektrane grade se tek nešto više od 50 godina, pa se još uvijek radi o izvoru koji se razvija. Razvijaju se i poboljšavaju u tehnologiji, ekonomici i utjecajima na okoliš i elektrane na fosilna goriva premda su u pogonu nekoliko puta duže. No, dok elektrane na fosilna goriva izlaze iz upotrebe, fisijske nuklearne elektrane nude se čovječanstvu kao ekološki prihvatljiv izvor energije za tisuću godina i dalje. Nije zamislivo da bi čovječanstvo tu šansu odbacilo. U toj dugoročnoj perspektivi već u ovih prvih pedesetak godina načinjen je ogroman tehnički napredak u nuklearnoj sigurnosti. Sasvim sigurno da taj razvoj neće stati, o čemu svjedoče intenzivni međunarodni napori na tzv. Generaciji IV nuklearnih elektrana koje bi trebale ulaziti u pogon za kojih dvadesetak godina. Interesantno je i poučno pogledati izniman tempo kojim se poboljšavala nuklearna sigurnost u toku proteklih pedesetak godina. Sigurnost nuklearnog reaktora može se izraziti vjerojatnošću taljenja reaktorske jezgre. Analizom učestalosti inicirajućih kvarova koji se kombinacijom nepovoljnih okolnosti mogu razviti u teške kvarove, za razdoblje 1969-1974, došlo se do godišnje vjerojatnosti topljenja jezgre od 10-4 do 10-3, bliže višoj vrijednosti. Američka državna analiza WASH-1400, iz 1975. godine, te studija Američkog Fizikalnog Društva iste godine su detaljne rane analize nuklearne sigurnosti. Jedno topljenje jezgre na reaktoru elektrane TMI (bez Černobila kao reaktora irelevantnog za zapadnu reaktorsku tehnologiju) u 10000 reaktor-godina pogona do 2005. godine potvrđuje procjenu. Brojna poboljšanja sigurnosti na lakovodnim reaktorima PWR i BWR tipa već u pogonu, primijenjena nakon nesreće na TMI elektrani smanjila su vjerojatnosti taljenja jezgre za 6 odnosno 8 puta. Analiza inicirajućih dogadjaja u godinama 1980-1982. dala je vjerojatnost taljenja jezgre oko 1,5•10-4/god i zatim 10-4/god za sredinu osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, projekti novih reaktora izvedeni u osamdesetim godinama prošlog stoljeća mogli su ugraditi rezultate sigurnosnih studija i analiza i postići veliko smanjenje vjerojatnosti taljenja jezgre. Tako je izračunata godišnja vjerojatnost taljenja jezgre reaktora Sizewell B u Velikoj Britaniji (u pogonu od 1995. godine) smanjena na 1,1•10-6. Slične, gotovo sto puta manje vrijednosti nego u osamdesetim godinama imaju i drugi novi projekti kao američki AP600 i AP1000 ili francusko-njemački projekt PWR reaktora EPR (gradi se u Finskoj na lokaciji Olkiluoto i u Francuskoj na lokaciji Flamnville). Poboljšane zaštitne zgrade smanjuju godišnju vjerojatnost da pri tom najtežem kvaru radioaktivnost izađe u okoliš još za dva do tri reda veličine. Uz ova poboljšanja nesumjivo je da će elektrane koje će ulaziti u pogon iza dvadesetih godina ovog stoljeća biti još sigurnije. Nedvojbeno će tome doprinijeti i spoznaje koje će se dobiti analizom nesreće na elektranama Fukushima.
Preliminarne analize sigurnosti nuklearnih elektrana provedene nakon nesreće u Fukushimi nisu otkrile nedostatke koji bi zahtijevali obustavu rada. Obustave, poput onih u Njemačkoj i Japanu, rezultat su političkih odluka. Analiza tehničkih pitanja koja proizlaze iz nesreće u Fukushimi pridonijet će poboljšanju sigurnosti postojećih i budućih elektrana. Iako konačne analize sigurnosti i testova opterećenja svih nuklearnih elektrana nisu završeni na osnovi preliminarnih rezultata i stavova država koje koriste nuklearnu energiju valja očekivati da neće doći do zastoja u daljnjem razvoju nuklearne energetike.