Mistika

Intenzivna istraživanja mogućnosti primjene nuklearne energije započela su u okviru vojnih programa tijekom II svjetskog rata, a nastavljena su tijekom hladnog rata između SAD-a i SSSR-a, te su stoga bila obavijena velom tajne. To je, kao i složenost fizikalnih procesa koji opisuju nuklearne reakcije doprinjelo mistifikaciji i razvoju zabluda o mnogim pojmovima i procesima nuklearne energetike. Spomenimo samo neke: „zračenje ubija“, „nuklearna elektrana može eksplodirati kao nuklearna bomba“, „u slučaju nesreće u nuklearnoj elektrani rastaljena će jezgra prodrijeti kroz zemlju – kineski sindrom“.

Radijacijska hormeza
Pozitivno djelovanje toksičke tvari unesene tijelo u netoksičkoj koncentraciji naziva se hormezom. Takav je učinak kemijskih agensa, npr. strihnina ili arsena koji su iznad određene koncentracije vrlo toksični dobro poznat. Veće količine brojnih lijekova djeluju štetno, pa i letalno, pa čak kad je riječ i o aspirinu. Kad je riječ o djelovanju zračenja na čovjeka, može se kazati da činjenice ne osporavaju radijacijsku hormezu, naprotiv, postoje doista dobre indicije da je učinak malih primljenih doza blagotvoran. Uvjerenje da zračenje, kao fizikalno-kemijski agens djeluje samo štetno bilo je tako jako da su pojedini istraživači odbacivali vlastite eksperimentalne rezultate premda su upozoravali i na suprotno djelovanje. Osim američke epidemiološke studije slična studija načinjena u Kini između 1972. i 1975. godine, također pokazuje nižu učestalost raka u područjima intenzivnijeg prirodnog zračenja. Pokusi sa životinjama (štakorima) pokazali su produženje životnog vijeka pri dnevnoj dozi ozračivanja γ-zračenja oko 2,5 mSv. Slični su rezultati dobiveni pri ozračivanju miševa malim dozama γ-zračenja. Pitanje je, naravno, kako su rezultati pokusa sa životinjama relevantni za čovjeka. Dakako, kad ne bi bili relevantni bar kvalitativno, rad s pokusnim životinjama ne bi imao smisla. Istraživanje promjena učestalosti smrti od raka ovisno o procijenjenoj primljenoj dozi zračenja na populaciji preživjelih u Hirošimi i Nagasakiju potvrđuje radijacijsku hormezu. Utvrđeno je da se u skupinama stanovnika koji su ozračeni dozom od 50 mSv naviše opaža povećana učestalost raka prema učestalosti raka među neozračenim stanovnicima, dok se u skupini ozračenoj dozom od 5 mSv do 50 mSv (male doze) vidi, naprotiv, smanjenje učestalosti raka. Podaci se odnose na razdoblje od 1950. do 1982. a obuhvaćaju 91 231 osobu iz preživjelog pučanstva.

Može li nuklearna elektrana eksplodirati kao nuklearna bomba?
Nuklearna elektrana, odnosno nuklearni reaktor, bez obzira na težinu mogućeg akcidenta ne može eksplodirati kao nuklearna bomba.
Za postizanje lančane fisijske reakcije potrebna je određena količina fisijskog materijala ( kritična masa). Kod nuklearne bombe, dvije ili više potkritičnih masa fisijskog materijala spajaju se u kritičnu masu u vrlo kratkom vremenu pomoću klasičnog eksploziva. Tako nastala kritična masa brzo prelazi u superkritičnu i rezultira eksplozijom. Kod nuklearnog reaktora nekontrolirana lančana reakcija dovodi do taljenja jezgre i njezine deformacije, odnosno razdvajanja fisijskog materijala, pa se lančana reakcija sama od sebe gasi.

Kineski sindrom

Fraza „kineski sindrom“ nastala je pri analizi nesreće koja se 1966. godine desila na energetskom brzom oplodnom reaktoru nuklearne elektrane Fermi I na lokaciji Lagoona Beach u SAD-u. Tada je jedan od inžinjera komentirao da bi rastaljena jezgra mogla probiti temelje zaštitne zgrade, ući u zemlju i prodrijeti sve do Kine. Popularizaciji fraze doprinio je i film „Kineski sindrom“ čije je prikazivanje započelo svega 12 dana prije nesreće u nuklearnoj elekrani TMI. Valja istaći da u slučaju velikog akcidenta kod tlakovodnih reaktora koji bi za posljedicu imao taljenje dijela jezgre, deformacija njezine strukture onemogućava daljnju lančanu reakciju, pa stoga i „kineski sindrom“ nije moguć.